AL JE LEP OVAJ SVET!

Al je lep ovaj svet
u saksiji vene cvet
tamo flaša, ovde žvaka
onde omot tetrapaka.
Gore nebo puno gara
dole reka zaudara.
Gvozdurije rde pune
pokraj puta guma trune.
Eno pacov kraj tarabe
a u stanu bubašvabe.
Potok pucka mehurice
vetar nosi papirice.
Psi i macke lutalice
po dvorištu dave ptice.
Eno sunce, nigde hlad
svuda djubre, lom i smrad.
Gazi tocak preko bare
i zasipa trotoare.
Džip turira- ima cug,
ja kaljav, i moj drug......

To sam i ja hteo da stavim,lol.

lol, secam se kad si to nama po shkoli prichao

Strawa

pozdrav svima....ne znam sto pocinjem od ove teme jer sam pijesnik... tek sam se registrovao... pisem pijesme objavio sam zbirku "zabranjen vrt" i evo jedne pijesme iz te zbirke:  Sudnji dan
Kada Gospod progovori,
sve planine glasom strese,
Djavo dan u noć pretvori,
da na nebo se vaznese.

Na saboru mrtvih duša,
zadojenih grešnom krvlju,
bijesne duše i zvijerinje,
po gorenom plešu drvlju.

Ljudi umiru od strave,
promrzli na putevima,
svoju djecu plačuć’dave,
u smrznutim usjevima.

Crni dim nebom koluta,
strah sa tamom skupa stiže,
opet tijelo rijekom pluta,
zvijerinje se gladno diže.

Rog se krivi, ječi notom,
vaseljena drhti cijela,
božija vojska stupi potom,
u rog duva vojska bijela.

Konjica je istupila,
drhte ljudi u nemiru,
da l’ se duša iskupila,
po grijesima dok prebiru?


Na zemlju nas zvijezde nose,
po tragu im vatra piše,
repate im gore kose,
usud božiji objaviše.


Konje bijele u kas dajte,
nek vijore dugi perjanici,
kad viknem, ne oklijevajte,
vitezovi i vojnici.

Nek zasija rubin mali,
dok mačevi zvižde vjetru,
nek crveni dan objavi,
i krvavu božiju žetvu.


Ispred nas su zvijeri i nakaze,
kojim’ djecu priče plaše,
preko rijeke strašne gaze,
da posijeku duše naše.

Svi lagano kao jedan,
iza mene u red stajte,
mačeve za krvav megdan,
vadite ne oklijevajte.

Od vas tražim jedno samo,
ne gubite svoju vjeru,
kad mačeve raspjevamo,
hoću stazu k’ Luciferu.

Raščistite stazu k’ njemu,
na megdan ga želim danas,
kad njegove zvijeri krenu,
uz bubnjeve krenu na nas.


Tuku bubnji, sikte zmije,
gledam đavle i trolove,
Lucifer se glasno smije,
trese brda i dolove.

Na štitu mu crni kamen,
kroz koji se tama ruga,
iz usta mu bije plamen,
nisu usta, već dva kruga.

U crnom mu oklop tvrdi,
krljušti po njemu sjaje,
osjeća se sumpor, smrdi,
mačem siječe, nešto baje.


Kad se vojske sudariše,
od sudara nebo puče,
tamne kapi udariše,
neke hladne, neke vruće.


Jašem k’ njemu, lud od bijesa,
siječem žive, polumrtve,
dim se diže sa tjelesa,
na krvave pao žrtve.


Vitezovi hrabri moji,
ginu krčeć’meni stazu,
krv se pjeni, zemlju poji,
primičem se riječnom gazu.


Čuvaju mi bočne strane,
Lucifer ogrtač skida,
na oči mi šalje vrane,
moj im soko krila kida.

Niz mačeve u sudaru,
liznu plamen dugi plavi,
rijeka diže vrelu paru,
za trenutak svi su stali.


Sa Đavolom danas plešem,
krvav nam je svaki dah,
rane bacam kad počešem,
sa ranama bacam strah.

Mač moj pleše, ognjem sijeva,
gore rane koje pravi,
sa mnom pleše, smrti pjeva,
a zvijerskim se mesom hrani.


Konji grizu jedan drugog,
mačeve smo izlomili,
na osvitu dana drugog,
mrtvi žive uklonili.
Dana drugog, svijetlo sinu,
od njegovog jaka zraka,
Đavo krenu u visinu,
u zaklone od oblaka.

Zapeh strijelu, pa je pustih,
vesela je leti, pjeva,
u tminu oblaka gustih,
Luciferu po sred čela.


Pade Đavo opet dolje,
nasta uzbuna i graja,
zvijer sad jedna drugu kolje,
bježeć’ s’ kraja na kraj kraja.

Niko ne s’mje nam umaći,
u božiju se milost nadam,
okrećem se svojoj braći,
i sa konja svoga padam.

Nad ranjenim tijelom mojim,
leti perje na sve strane,
sam kraj rijeke strašne stojim,
krilom tjeram s’ mrtvih vrane.

Trepavice mi se lijepe,
premazane ptič’jm mlijekom,
kojim’ anđeli me krijepe,dok tjelesa plove rijekom
Strašni krici sa svih strana,
knjeginjica - smrt u crnom,
predvodnica gladnih vrana,
darivaše crnim zrnom.

Ispred mene kada stade,
na kopčama štita krtog,
sklopih oči, rubin pade,
pokraj nogu Đav’la mrtvog.

Lepe pesme,stvarno.Ja sam nekada pisao,ali moje pesme nisu bas...........pogodne za objavljivalje.

Mislim...... sta reci.......

  Stari skeledžija



Skeledžija stari otkačio skelu,
otisnuo s veza niz tok hladne struje,
zapjevao pjesmu o dubokom vrelu,
veselo i glasno niz rijeku se čuje.


Po kanjonu skela razigrano pleše,
starac pjeva pjesmu,dok se sunce rađa,
a talasi hladni skelu staru tješe,
kamenje je tuče i sa njom se svađa.


Skeledžija gleda niz tok rijeke pravo,
u očima starim dubok mir mu vlada,
gledaj, gledaj samo sijeda stara glavo,
nizvodno te čeka ponor vodopada.


Rijeci žao bilo ovog sijedog starca,
i njegove skele, poznanice stare,
pa u stranu stijene i kamenje baca,
u plićake svoje i u svoje bare.


Vodopad je strašni, sad već sasvim blizu,
skeledžija pjeva bez prestanka pjesmu,
on stijenama pjeva što mu skelu grizu,
dok se spušta smjelo niz uvalu tijesnu.


Na ivici strašnoj, nad ljutim ponorom,
voda silna, iznenada, prestala je teći,
pa ljudskim mu glasom i ljudskim govorom,
stara, bijesna rijeka prošaputa riječi.


„Šta to danas hoćeš stari skeledžijo,
izazivaš mrke ove moje vale,
što si danas skelu svoju otkačio,
sa sigurnog mjesta, pod vrbom s obale?”


“Misliš da mi možeš skelom prkositi,
talasima bijesnim hladne vode ove,
da ćeš milost danas od nje isprositi,
al’ milosti dobro znaš, tokom joj ne plove. “


„Ćuti, samo ćuti, mrka hladna vodo,
obale ti spajam ja još od malena,
sada negdje dalje, preko tebe odo’,
niz tokove tvoje i za sva vremena.“

ova je dobra...

Svaka njegova je dobra....

surd imas gore new post klikni na to i napravi novi clanak!
probaj:)